chico loco..vidjam je na cesti kod Trga, hoda uspravno, ne gleda ni u koga, zagonetno se smijeska- gleda pravo, ide i ne zastajkuje, nitko ne zna sto namjerava, odakle je i sto radi tu.. svaki dan prodje, ja ostajem.danas-ne.pratim je..moram znati_tko je ona? Sto zeli od mene? sto ja zelim od nje? ubrzavam korake i skrecem prema putu gdje je nestala. Tako me je vodila, nedokuciva, vijugajuci sad izmedju trgovaca oruzjem, sad izmedju trgovaca izgubljenim dusama, te medju trgovce knjigama i cvijecem, sve dalje i dalje od mjesta gdje sam je vidjela. 

Da li zaista postoji? vodi me , u sve mracnije ulice, sve do samog kraja-tamo gdje nisam mogla pobjeci od onoga sto je u njoj- od tog osjecaja bespomocnosti da promijeni nesto, to beskonacno, neumorno lutanje hodnicima podzemlja dok bjezi od okova proslosti, na razne nacine sputana, ali ne gubeci nadu i snagu, vristi kroz slike, misli,snove, dodire nepoznatih ljudi, hrli ka ostvarenju svojih snova.. budna sanja, mozak joj radi i presporo i prebrzo, ali je uvijek ukljucen, svijesna onoga sto radi, uvijek se trudi da ne povredjuje druge, donekle je u tome i uspjela-ili nije-pone kad osjetim njegov pogled pored nje, na tren samo, i onda je opet sama..cujem zvuk koraka, nesto sporiji od otkucaja mog srca, odzvanjaju mracnim i vlaznim stubama.tishina.

osjetim njene misli: ‘nisam bijesna, ni tuzna, nije mi zao, ne slusam njihov lik, ne vidim njihove glasove. Sad tama je bijela poput besmrtnosti, njihove misli blijede, lik im gubi zvuk, traze me-mene nema, prozracna, nestajem u njihovom dahu- cista, nestajem iscrcrpljena pogledom nevijernih..budi sretna, jer ja jesam.’sve je slabije osjetim. hladno mi je ..

Ovoga puta nisam okrenula famozni "novi list". Umesto toga prikupila sam sva iskustva i spakovala ih po ladicama u glavi i srcu i krenula napred. Sada, doista spokojna, polako ali sigurno osvajam deo po deo svog puta i zadovoljno se smeškam kada gledam u ogledalo - po prvi put u životu mi se sviđa sve, SVE što vidim tu.

Ne mogu se odupreti misli da nam se sve događa sa razlogom. Tako je, mada nema veze sa sudbinom već sa percepcijom. Svako iskustvo (bilo ono dobro ili loše) nam nosi po par lekcija koje (ako smo pametni) dobro naučimo i iz kojih izvlačimo zaključke koji nas dovode do lakog rešenja za nove situacije.  Stoga, složićemo se, sve što se dogodi doista jeste dobro. Neke stvari odmah pokažu pozitivan rezultat, dok nam za neke treba vreme da ih shvatimo na pravi način. Ukratko sami smo zaslužni za obe verzije kraja naše priče.

I tako dragi moji... nastavljam napred, bogatija za jedno veliko, iscrpljujuće iskustvo, par suza i malo nostalgije za onim retkim, dobrim momentima. Ovo ostalo nije vredno pomena, sad ima mesta samo za "veselica" trenutke/postove.  (Dalje)